Kutjevo se pamti i prepoznaje po nekoć uzornom vlastelinstvu i čuvenom kutjevačkom vinu čija tradicija seže od srednjovjekovnih, pa čak i rimskih vremena od kada je požeška "zlatna dolina" (vallis aurea) cijenjena kao lijep i plodan krajolik. Smješteno u sjeveroistočnom "kutu" Požeške doline, na pola puta između Požege i Našica, južnim obroncima Krndije i Papuka stiješnjeno u uskoj dolini rječice Kutjevčanke, Kutjevo bilježi više od sedam i po stoljeća svoje prošlosti vezane uz feudalni psjed. Od cistercitskog samostana iz 13. stoljeća do danas izmjenjivala su se razdoblja uspona i uzornoga gospodarenja (u doba cistercita, isusovaca i obitelji baruna Turković) s vremenima nazadovanja i zapuštanja stečenih dobara (tursko doba, 19. st. i druga polovica 20. st.). Kutjevo je danas neveliko mjesto za kojega su se još isusovci u 18. stoljeću zalagali da se proglasi gradom, ali nikad se nije uspjelo razviti više od trgovišta. U srednjovjekovnim spisima dolazi najčešće pod imenom Gotho, rjeđe Kothoa. U protezi vremena ime naselja i samostana je ispisivano na više načina: Gotto, Coto, Kotho, Kothoa, Cuttieva, Cuttijeva, Kutoa, Kuteva, Kutjeva, Kutiva, Kutjevo..