Ivan Kozarac rođen je u Vinkovcima, 8. veljače, 1885. godine. Potječe iz seljačke obitelji koja ga je uputila na školovanje. Upisuje se u gimnaziju, ali uspijeva završiti samo dva razreda. Kao trinaestogodišnjak, želeći izbjeći obiteljsko siromaštvo, zapošljava se kao pisarski vježbenik u Kotarskom sucu u Vinkovcima.
Od 1900. do 1906. godine, radi kao pisar u odvjetničkoj kancelariji Levina Plemića. 1903. godine, Ivan se razbolijeva od tuberkuloze, ali zbog toga ga ne oslobađaju vojne službe, te 1907. godine odlazi u vojsku (prvo u Petrovaradin, a potom u Karlovac). 1909. godine vraća se iz vojske u rodni grad, ali u jesen iste godine odlazi u Zagreb gdje je zaposlen kao poslovođa Nakladnog fonda Društva hrvatskih književnika i društva redatelja.
U ljeto, 1910. godine književnik i liječnik Milivoj Dežman upućuje ga na liječenje u Brestovac. Međutim, Ivan se već u rujnu neizliječen vraća u Vinkovce gdje samo dva mjeseca nakon povratka, umire u dvadeset i petoj godini života.oman Đuka Begović predstavlja vrhunac Ivanovog pripovijedanja. Prepun je slavonizama, tuđica i onomatopejskih riječi. Osjeća se i utjecaj «vojničkog rječnika» . Tu je Kozarac postigao ispreplitanje govornog jezika a jezikom i ritmom slavonskog bećarca. On opisuje tradicije u Slavoniji te roman možemo usporediti s dokumentom. Đuka Begović doživio je kazališno uprizorenje.
Kozarčeva djela su «Slavonska krv» (1906.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), «Đuka Begović» (1911.), «Pjesme» (1911.).
Veliku zaslugu za tiskanje njegovih djela ima Dragutin Tadijanović. Zbog svog iznimnog pripovjedačkog talenta i zanimanja za likove, zaslužio je jedno od najznačajnijih mjesta među prozaicima svojeg vremena.