CRKVA SVETOG ANTUNA PADOVANSKOG, NAŠICE

Barokna crkva i samostan vežu se uz burnu povijest nastanka grada Našica.

Našice se prvi puta spominju u povelji kralja Andrije II. Pod imenom Nekche pod konac 1229. Godine, a ime su dobile po riječici Našici.

U srednjem vijeku franjevci su organizirali rad škole za duhovnu i svjetovnu mladež. Najprije je tu bio novicijat, a zatim i studij filozofije i teologije. Sve su one bile u službi pripravljanja mladih franjevaca za svećeništvo.

Turci su 1532. Godine osvojili Našice, no franjevci su i dalje u samostanu. Da bi godine 1600. u samostanu stanovali Turci, kada je crkva bila bez krova.
Kad su Turci 1687. Napustili Našice, spalili su samostansku crkvu. Ostali su samo goli zidovi, a spašena je slika svetoga Antuna naslikana 1685., koju i danas imamo na glavnom oltaru.
Odlaskom Turaka trebalo je obnoviti samostan i crkvu. Obnovljena je stara gotička crkva, a svečano je posvećena 14. Rujna 1707.

Godine 1785. Samostanska je crkva proglašena župnom, a već 1789. Godine, kraljevskim dekretom, našički samostan postaje javnim bogoštovnim objektom.
U 19. St. Franjevački samostan više u svojoj sredini nema školstvo, ali je zato osnivač raznih vjerskih bratovština i organizacija s ciljem očuvanja nacionalne svijesti.
Franjevci su bili jedini nosioci duhovnih, društvenih i kulturnih događanja sve do 20. Stoljeća kada uz njih građanstvo postupno preuzima tu ulogu.