LOŠINJSKI MUZEJ

U rujnu 2007. godine Lošinjski muzej se izdvojio iz Pučkog otvorenog učilišta Mali Lošinj i osnovao kao lokalni, gradski muzej općeg tipa, a osnivač mu je Grad Mali Lošinj.

Djeluje u tri muzejske zgrade u Velom Lošinju, Malom Lošinju i Osoru, te na dva otoka, Lošinju i Cresu. Sjedište Lošinjskog muzeja je u palači Fritzy u Malom Lošinju, gdje su smještene stalne izložbe (Zbirka Piperata, Zbirka Mihičić i Fotografska zbirka Dantea Lussina), Galerija Fritzy i uredi muzejskih djelatnika. Muzejsko-galerijski prostor Kula u Velom Lošinju izložbeni je prostor Lošinjskog muzeja, u kojem je osim stalne izložbe o povijesti Velog Lošinja smještena i Galerija Kula. Arheološka zbirka Osor zaseban je i stručno samostalan odjel Lošinjskog muzeja. Stalna izložba smještena je na prvom katu, gdje je i radni prostor muzejskih djelatnika, a u prostranoj loggi smješten je lapidarij s antičkim ulomcima, srednjovjekovnom pleternom ornamentikom i renesansnim spolijama, otvoren javnosti 01. lipnja 2010. godine.

PALAČA FRITZY

Na mjestu današnje palače Fritzy u prvoj polovini 19. stoljeća sagrađena je zgrada prve gradske uprave – Municipio. Pred kraj 19. stoljeća zgrada je temeljito pregrađena i preuređena u historicističku palaču s prepoznatljivim nizom četverolisnih prozora na glavnom pročelju. Lošinjski obrtnici na prvom katu uređuju reprezentativnu Veliku dvoranu s galerijom, na čijoj su ogradi izrezbareni simboli pojedinih obrta. Početkom 20. stoljeća u palači posluje Pension Fritzy, po kojem dobiva ime. Nakon Drugog svjetskog rata u njoj djeluje Narodno sveučilište (kasnije nazvano Pučko otvoreno učilište Mali Lošinj), da bi 2007. godine postala sjedištem novoosnovanog Lošinjskog muzeja.

O stalnim postavima / Umjetničke zbirke Maloga Lošinja

U palači Fritzy izložene su dvije najznačajnije zbirke iz Umjetničkih zbirki Maloga Lošinja - Zbirka starih majstora Piperata u Velikoj dvorani na prvom katu i Zbirka hrvatskih majstora Andra Vida Mihičića u dvorani na trećem katu. Obje zbirke nose snažan autorski pečat svojih stvaratelja, no okolnosti pod kojima su nastale vrlo su različite.

 

O Zbirci Piperata

Zbirka starih majstora Piperata obuhvaća 27 slika uglavnom talijanskih umjetnika, nastalih u rasponu od kraja 16. (radionica Bassano) do početka 20. stoljeća (Filippo de Pisis), od čega najveći dio potječe iz vremena baroka, tj. 17. i 18. stoljeća (Girolamo Forabosco, Giovanni Francesco Barbieri – Il Guercino, Antonio Carneo, Alessandro Magnasco, Francesco Solimena, Francesco Fontebasso). Uz slike, u zbirci se pojavljuju i 3 škrinje i 1 komoda iz vremena renesanse i baroka. Zbirku je sakupio Giuseppe Piperata (Mali Lošinj, 1883.- Sondrio, Valtellina, 1976.), predani liječnik i strastveni ljubitelj umjetnosti.
Iako je umjetnine počeo sakupljati još kao student medicine u Napulju i Beču, Piperata je najveći zbirke nabavio za vrijeme liječničke službe u Tarvisiju 30-ih godina 20. st., znalački obilazeći antikvarijate, podrume i tavane po Furlaniji i Venetu. Politička situacija nakon Drugog svjetaskog rata odvaja Giuseppea Piperatu od njegove zbirke – on nastavlja s radom u Italiji, a zbirka ostaje u Malom Lošinju. Nakon desetljeća pregovaranja, tadašnja vlast 1971. otkupljuje zbirku. S godinama sve su slike restaurirane da bi, nakon 45 godina duge «odiseje», od prosinca 1998. bile trajno izložene u Velikoj dvorani palače Fritzy.
 

O Zbirci Mihičić

Zbirka hrvatskih majstora Andra Vida Mihičića obuhvaća sveukupno oko 360 umjetnina. U stalnom postavu izložen je tek mali, no zato najreprezentativniji dio zbirke (50-ak slika, crteža i skulptura), koju je za života sakupio i 1988. svom rodnom kraju poklonio Andro Vid Mihičić (Beli, 1896.-Mali Lošinj/Beli,1992.), povjesničar umjetnosti i dugogodišnji predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, likovni kritičar i pjesnik.
Zbirka je najvećim dijelom sačinjena od poklona samih umjetnika - njegovih prijatelja i kolega. Intimna je to zbirka, reklo bi se -  zbirka «s posvetom».

Formati umjetnina su mali, naslovi skromni, no zato su imena autora vrlo reprezentativna: Emanuel Vidović, Antun Motika, Stojan Aralica, Vjekoslav Parać, Vladimir Filakovac, Ivan Meštrović, Frane Kršinić, Antun Augustinčić, Vanja Radauš, Dujam Penić, Ivo Kerdić i dr. Posebnu vrijednost zbirci daju skulpture, inače rijetko zastupljene u ostalim hrvatskim zbirkama sličnog karaktera. Zbirka je od 1993. do 2005. bila izložena u prizemlju palače Fritzy (autor prvog stalnog postava – Đuro Vanđura, autor drugog stalnog postava – Miroslav Gašparović), da bi se nakon rekonstrukcije zgrade 2006. preselila u novouređenu dvoranu na trećem katu.

FOTOGRAFSKA ZBIRKA DANTEA LUSSINA

Na galeriji („balkonu“) Velike dvorane izložen je dio Fotografske zbirke Dantea Lussina – fotografske kamere i oprema s kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, te uvećani printevi digitaliziranih negativa na staklu koji prikazuju lošinjske motive većinom iz međuratnog razdoblja.

Zbirku je Lošinjski muzej 2010. otkupio od Maria Pfeifera iz Monze (Italija), nasljednika obitelji fotografa koja je Malom Lošinju djelovala preko 50 godina (1897. – 1949.). Fotografski studio je otvorio Benedikt Lergetporer iz Bleda, koji je u Kranjskoj (Slovenija) već bio poznat kao pionir alpinističke fotografije. Nakon njegove smrti 1910. naslijedili su ga kćer Romana i zet Dante Lussin, koji je pješice, pasarom ili motociklom prošao cijelo cresko-lošinjsko otočje kako bi snimio što ljepše i zanimljivije motive za svoje razglednice. Njega su nakon smrti 1937. naslijedili kćer mu Alice i zet Ervino Pfeifer, koji su nastavili s radom sve do 1949., kada se čitava obitelj preselila u Italiju.

Nakon više od 60 godina „sakupljanja prašine“, ova jedinstvena obiteljska fotografska zbirka vratila se na otok kao dragocjeno svjedočanstvo o Lošinju i Lošinjanima iz prvih desetljeća 20. stoljeća.

O galeriji Fritzy

U palači Fritzy izložbe su se održavale još u vrijeme dok je bila sjedištem Narodnog sveučilišta, tj. Pučkog otvorenog učilišta Mali Lošinj. Do 1998. izlagalo se uglavnom u Velikoj dvorani (Josip Botteri Dini, Josip Baće i dr.), a poslije na galeriji Velike dvorane (Jože Ciuha, IIIvo Šebalj, Marija Ujević Galetović i dr.) i po zidovima hodnika i stubišta. Rekonstrukcijom trećeg kata i potkrovlja palače tijekom 2005. i 2006. godine otvorila se mogućnost da Mali Lošinj konačno dobije pravu gradsku galeriju. Tako je u kolovozu 2006. u prizemlju zgrade, izložbom slika i grafika Dubravke Babić, svečano otvorena Galerija Fritzy. Od tada se u njoj održao niz izložbi, od onih likovnih (Mirna Kutleša, Tajči Čekada, Nikola Reiser, Mitar Matić, Valter Černeka, Krešimir Katušić, Ivan Posavec i dr.), preko muzejskih izložbi (Lošinjski hoteli, pansioni i lječilišta 1887 - 2012, Podvodna arheološka nalazišta lošinjskog arhipelaga, Bratovštine na području bivše osorske komune ), do gostujućih izložbi (Hidroarheološka rekognosciranja i istraživanja vrsarsko-porečkog akvatorija, Grčko-helenistička keramika u Arheološkom muzeju u Splitu)  te različitih događanja (predavanja, prezentacije, domjenci i sl.). Izložbeni program Galerije odvija se tijekom čitave godine. Galerija Fritzy je 2008. godine uvrštena na popis renomiranih galerija Republike Hrvatske.

KULA

Samostojeća kružna kula u središtu Velog Lošinja sagrađena je u 15. stoljeću, u prvim desetljećima mletačke vlasti nad istočnom obalom Jadrana. Debelih zidova, malih otvora i razmjerno niska, stoljećima je odolijevala topovskoj paljbi s neprijateljskih brodova i štitila stanovništvo Velog Lošinja od gusarskih pljačkaških pohoda. Krunište kule u više je navrata obnavljano (1774., 1911.) i do nas nije došlo u originalnom obliku. Nekada dominantna građevina u gradskoj luci, početkom 19. stoljeća gubi vojno i dobiva simboličko značenje, te se pojavljuje na grbu novoosnovane velološinjske općine. Nakon dva stoljeća propadanja, temeljito je obnovljena u razdoblju od 1997. do 2000., kada dobiva nove međukatne drvene konstrukcije, drvena stubišta i krov, kao i novu, muzejsko-galerijsku namjenu. Otvaranjem Muzejsko-galerijskog prostora Kula 2001. godine, ovaj vrijedan spomenik kulture ponovo postaje značajnim dijelom života Velog Lošinja.

O stalnom postavu Kule

Stalna izložba koja se može razgledati na tri etaže (prizemlje, 1. i 2. kat) Kule zamišljena je kao kombinacija tematskih cjelina i kronološkog slijeda. Prikazani su najvažniji isječci iz života Velog Lošinja i njegove neposredne okolice te južnog dijela otoka Lošinja od prapovijesti do današnjih dana, s posebnim naglaskom na slavnoj pomorskoj i turističkoj tradiciji. Posebno mjesto u postavu izložbe dano je svjetski značajnom nalazu antičke brončane statue Apoksiomena, izvađene iz podmorja u neposrednoj blizini Velog Lošinja 1999. godine.

Koncepciju stalnog postava Muzejsko-galerijskog prostora Kula izradili su djelatnici i suradnici tadašnjeg odjela Muzejsko-galerijske djelatnosti pri Pučkom otvorenom učilištu Mali Lošinj 1997. godine. Autori scenarija izložbe i tekstova stalnog postava su Julijano Sokolić i Jasminka Ćus Rukonić, a likovno su ga koncipirali akademski slikar Zlatko Kauzlarić-Atač, Ivana Žiljak i Miro Gavez, a za javnost je službeno otvoren 2001.

 

O galeriji Kula

Na trećem katu Kule smještena je Galerija Kula, mala površinom, no jedinstvenog ugođaja. U njoj su od otvorenja 2001. godine izlagali mnogi umjetnici, od onih lokalnih koji su životom i radom vezani uz Veli Lošinj (Nenad Levinger) i otok Lošinj općenito (Iva Valentić, Ivo Magazzin), do vrhunskih imena suvremene hrvatske likovne umjetnosti (Zlatko Kauzlarić Atač, Ante Kuduz, Nives Kavurić Kurtović, Đuro Seder, Peruško Bogdanić, Mihivil Depope, Šime Perić, Bojan Šumonja i dr.) i inozemnih autora (Ivo Prančič). Osim likovnih izložbi, povremeno se organiziraju i muzejske izložbe o lokalnoj kulturno-povijesnoj baštini (Predromanička, protoromanička i ranoromanička skulptura na Cresu i Lošinju, Stare razglednice Veloga Lošinja iz Zbirke dr. Gorana Ivaniševića iz Zagreba“, Dr. Ana Jakša (1896. – 1988.) – prijatelj djece i dr.).Galerija Kula je 2008. godine uvrštena na popis renomiranih galerija Republike Hrvatske.

ARHEOLOŠKA ZBIRKA OSOR

O Gradskoj vijećnici

Zgrada nekadašnje Gradske vijećnice i loggie, u kojoj je Zbirka smještena od svog otvaranja za javnost 1889. godine, renesansno je zdanje izgrađeno u prvoj polovici 15. stoljeća, istovremeno s ostalim javnim zgradama na glavnom gradskom trgu - biskupskom palačom i katedralom. Zaštićena je kao spomenik kulture 1964. godine. U prostranoj loggi smješten je lapidarij s antičkim ulomcima, srednjovjekovnom pleternom ornamentikom i renesansnim spolijama, dok su na prvom katu vijećnice izloženi predmeti većinom iz vremena ranog Rimskog carstva.

 

O postavu Arheološke zbirke Osor

Počeci duge i burne povijesti Arhološke zbirke Osor sežu u 18. stoljeća te se vezuju uz osorskog biskupa Dinaričića koji je, prema zapisima Alberta Fortisa iz 1771. godine, sakupio prvu zbirku lapida u biskupskom dvoru u Osoru. Sakupljačku strast biskupa Dinaričića stotinu godina kasnije nastavlja osorski nadžupnik Ivan Kvirin Bolmarčić. On kao arheolog amater poduzima prva arheološka istraživanja u Osoru u trajanju od 1874. do 1881. godine, istražuje gradske bedeme,  ilirsko-rimsku nekropolu na lošinjskoj strani kanala Kavuada te stvara respektabilnu arheološku zbirku koja je 1880. godine brojala nekoliko tisuća predmeta. Godine 1889. arheološka zbirka nadžupnika Bolmarčića postaje vlasništvom osorske općine, seli se u zgradu osorske Gradske vijećnice te biva službeno otvorena javnosti. Arheološka zbirka Osor je najstarija muzejska institucija na otocima Cresu i Lošinju te jedna od najstarijih arheoloških zbirki u Hrvatskoj uopće. Nakon brojnih promjena statusa, zapuštanja i obnavljanja, Arheološka zbirka Osor od 2007. godine djeluje kao samostalni odjel novoosnovanog Lošinjskog muzeja.
       Izložena arheološka građa prati svakodnevni život ljudi na području Osora i njegove bliže okolice od samih začetaka u prapovijesti, preko antike do srednjeg vijeka. Prezentirani su različiti tipove ljudske produkcije, od keramike, stakla, do predmeta od metala, kamene reljefne plastike i skulptura te numizmatike.

 

 

Osorski “Credo”

Rimski simbol vjere poznat i kao “Credo” nastao je u prvim kršćanskim zajednicama u Rimu kao sažeti tekst koji su pripravnici za krštenje (katekumeni) učili napamet i prvi put javno kazivali uoči samog krštenja. Sve do kraja 5. st. tekst se nije smio zapisivati jer je smatran strogom vjerskom tajnom. Najstariji sačuvani zapis kršćanske vjeroispovjesti u kamenu, jednistven u svijetu, upravo je Osorski simbol vjere, osorski „Credo“ iz prijelaza 5. u 6. stoljeće. Od nekadašnje kamene ploče, koja je u prvoj osorskoj katedrali sv. Marije služila kao podsjetnik katekumenima, ostala su dva ulomka skromnog izgleda, no velike važnosti za povijest ranog kršćanstva.

Zbirka rimskog republikanskog novca

Osorska zbirka rimskih republikanskog novca doživjela je neobičnu i rijetku sudbinu da bude dva puta pronađena. Prvi put ju je 1899. godine slučajno otkrio jedan stari osorski zemljoradnik. U iskopanoj metalnoj posudi s poklopcem pronašao je oko 500  rimskih srebrnjaka. Veći dio novčića je zadržao za sebe, a par komada podijelio suseljanima. Srećom, za znanost je spašeno 475 primjeraka koje je pregledao Francesco Salata, povjesničar rodom iz Osora, i nalaz objavio iste godine. U osorsku zbirku je ušlo 212 najzanimljivijih i najvrijednijih novčića, a ostale je vlasnik rasprodao. Novac je bio zakopan najvjerovatnije u burno vrijeme rimskih ratnih osvajanja ovih područja u 1. st. pr. Kr. U vrijeme Drugog svjetskog rata Osorani su ponovo sakrili svoje blago na sigurno. Zbirka se desetljećima smatrala izgubljenom, da bi 1971. osorski župnik primio pismo iz Italije u kojem je otkriveno mjesto skrovišta. Time je osorsko blago ponovo postalo dijelom Arheološke zbirke Osor.

 

Portret Oktavijana

Jedana od tri carske portretne glave koje se čuvaju u Arheološkoj zbirci Osor prikazuje Oktavijana, prvog rimskog cara, i to iz vremena prije no što je 27. g. pr. Kr. proglašen Augustom (Uzvišenim). Radi se o tzv. “akcijskom tipu” portreta, jer je nastao nakon čuvene pomorske bitke kod Akcija 31. g. pr. Kr., kada je Oktavijan pobijedio Marka Antonija i Kleopatru, i jedan je od svega par sačuvanih Oktavijanovih portreta na kojima mu je glava pokrivena velom. Smatra se najranijim prikazom jednog rimskog vladara i jednom od najranijih rimskih skulptura uopće do sada pronađenih  na istočnoj obali Jadrana.