Stjepan Lacković, u historiografiji poznat i kao Stjepan Lacković Čakovečki, potomak je obitelji Lacković, koja vuče porijeklo od obitelji Herman, a vladala je u 14. stoljeću ondašnjom mađarskom pokrajinom Erdelj (danas Transilvanija u Rumunjskoj). Njegovo prezime dolazi od osobnog imena osnivača obitelji, koji se zvao Ladislav (mađarski: László), skraćeno Lack, Laczk ili Lacko, a njegovi su potomci uzeli prezime Lacković.
U političkim previranjima toga doba, Lacković je bio pristaša kralja Karla Dračkoga, i stao uz nezadovoljnike koji su bili protiv Nikole Gorjanskog i kraljice Elizabete. Podržavao je bosanskog kralja Tvrtka I, a poslije njegove smrti jedan je od vođa pristaša Ladislava Napuljskoga. Kralj Žigmund Luksemburški postavio ga je za jednog od vojskovođa svoje vojske 1396. godine u bitki s Turcima kod Nikopolja. Povjesničari tvrde da snosi glavnu odgovornost za poraz kršćanske vojske. Poslije tog poraza postaje veliki protivnik kralja Žigmunda. Međutim, nakon što mu je kralj poslao salvum conductum (pismeno jamstvo) te ga taktički pozvao, Lacković je došao na zasjedanje Hrvatskog sabora u Križevce, na kojemu je predsjedao sam kralj. Nakon žestoke svađe o krivnji oko Nikopolja, kraljevi pristaše su mačevima sasjekli Stjepana i njegova sinovca Andriju. U povijesti je taj događaj zabilježen kao Krvavi križevački sabor.

KRVAVI SABOR KRIŽEVAČKI
Krvavi sabor križevački povijesni je događaj koji se dogodio 27. veljače 1397., u kojemu je tadašnji hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, na prijevaru pobio hrvatskog bana i prisutno plemstvo.
Želeći pomirbu s hrvatskim velikašima, Žigmund saziva sabor u Križevcima i svima nazočnima jamči slobodan pristup.
Pozvan je i ban Stjepan II. Lacković. Sabor se, po svemu sudeći, održao u Crkvi svetoga križa. Hrvatska je vojska ostala izvan grada, a ban Lacković, njegov sinovac Andrija i hrvatski plemići ostavili su oružje ispred mjesta održavanja skupa na kojemu uživaju kraljevu zaštitu. U burnoj raspravi koja je uslijedila, Mađari su optužili Lackovića poradi izdaje u bitci kod Nikopolja. Padaju teške riječi, počinje tučnjava, i kraljevi vazali potežu mačeve kojima su na očigled kralja, sasjekli bana Lackovića i sinovca Andriju te hrvatsko plemstvo.
Dogodilo se to 27. veljače 1397. Na vijest o pogibiji bana i plemića, hrvatska je vojska pohitala u Križevce i započela je bitka sa Žigmundovim pristašama. U neravnopravnoj borbi palo je tridesetak Hrvata, prije no što su se povukli Lackovićevi pristaše.
Gnjevan hrvatski puk, pod vodstvom Stjepana Prodavića, još se jednom u Podravini pokušao osvetiti kralju, no Hrvati su potisnuti, a Žigmund koristi priliku i sa svojim podanicima 2. ožujka prelazi Dravu i povlači se u Ugarsku. Dva dana kasnije izdao je u Žaknju glasovitu povelju kojom grad Čakovec, Međimurje i druge posjede Stjepana Lackovića daruje svojim vjernim podanicima, među prvima Hermanu Celjskom.

Vijest o zbivanjima na saboru u Križevcima odjeknula je hrvatskim zemljama. Nečistu savjest pokušao je Žigmund oprati dajući nove kraljevske povlastice Križevcima i nekim drugim hrvatskim gradovima. No, Krvavi sabor križevački ostao je zabilježen u sjećanjima, pričama i umjetničkim djelima, a i danas se taj događaj naziva krvavi križevački sabor koji je ovjekovječio i Oton Iveković slikom u križevačkoj crkvi Svetog križa.