Gradnja katedrale započela je nakon osnivanja Zagrebačke županije 1094. godine. Katedrala je završena i posvećena 1217. Kroz godine je više puta bila oštećena i obnavljana. Najteže je nastradala u Velikom potresu 1880. Uslijedila je temeljita obnova katedrale u neogotičkom stilu, po nacrtima bečkog graditelja Schmidta, a gradnju je vodio Hermann Bollé. Završena je 1906. godine i tada je dobila svoj današnji oblik.

Katedrala je duga 77 metara, a široka 48.2 metra. Tornjevi su visoki 108 metara, a unutarnja površina iznosi 1617 m2. Katedrala može primiti više od 5000 ljudi. Katedrala je simbol Zagreba i spomenik vjere i kulture hrvatskog naroda.

Zagrebačka katedrala najvelebnije je i stilski najrječitije arhitektonsko ostvarenje crkvenog graditeljstva gotičkog stila jugoistočno od Alpa. Tlocrtnom dispozicijom svetišta, s vitkim križno-rebrastim svodovljem unutar triju poligonalnih apsida otvorenih uskim prozorima, nalik je rješenjima iz Francuske (grad Troyes), razradom naknadno podignutih, visinski izjednačenih lađa, odgovara konstrukcijskim rješenjima suvremenog njemačkog graditeljstva, dok maštovita skulptura odražava dodire s češkim školama. Sve to govori, ne samo o ranom prodoru gotike na hrvatski sjever i internacionalizaciji umjetnosti, nego i o onodobnoj važnosti Zagrebačke biskupije i ugledu i moći njezinih biskupa.

Od samog početka katedrala je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji, odnosno Uznesenju Marijinu (pučki Velika Gospa). Sv. Stjepan, ugarski kralj, bio je, premda istican na prvom mjestu, tek drugi patron.